Ćubelić

Ćubele se ubrajaju među starosjedilačke hrvatske rodove u zapadnoj Hercegovini, a postojbina im je u Grabovoj Dragi.

Najstariji pisani spomen o njima nalazi se u spisima mletačkih vlasti o dodjeli zemlje za obrađivanje izbjeglicama iz Hercegovine u oslobođenu Imotsku krajinu. Među tim izbjeglicama spominje se i serdar Jure Ćubelić koji je za svoju obiteljsku zadrugu od 33 člana dobio u selu Dobranje 26 padovanskih kanapa (oko 95 dunuma) zemlje. Prema "Stanju duša" župe Dobranje načinjenom 1727. godine Jure je imao 73 godine iz čega proizlazi da je rođen oko 1654. godine. Zatim su se raselili neki u Biorine gdje su promjenili prezime u Abramović i Samardžić. Neki od njih su prešli u Cistu Veliku. Na tom su području Ćubele, Abramovići i Samardžići oko 1980. godine imali oko 40 domaćinstava. U Cisti Provo Ćubele su svoje staro prezime skratili u Ćubo, odnosno Ćubić, dok su oni koji su se naselili u Slivnu postali Marinići (Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine). Don Vicko Ćubelić odveo je 1786. godine svoja tri brata i nastanio ih u Svetom Roku kod Gračaca u Lici. U Uzdolu kod Prozora od Ćubela su nastali Stojanovići.

Na području Hercegovine Ćubele su se do oko 1900. godine nastanile i stalno prebivale u selima: Grabovoj Dragi, Gornjem Gracu, Gostuši, Dobriču, Žvatiću, Uzarićima - sve na području Širokog Brijega - te u Vrdima, Donjim Jasenjanima i Grabovici na Neretvi.

Sve ovo što smo iznijeli dokazuje da su Ćubele doista starosjedilački rod, da su se doista brzo brojno množili i time pokazali svoju životnost iako u njihovoj matici, Grabovoj Dragi, baš i nisu bili naročito povoljni uvjeti za opstojnost.

Vuletić-Ćavar

Oni su najvjerojatnije starinom Ćavari iz Gostuše pokraj Širokog Briga, odakle su 1694. godine (velika seoba katoličkog življa iz Brotnja i Mostarskog blata) doselili u Imotsku krajinu. Tada je u Dobranje stigao 80-godišnji Jure Ćavarović (Ćavar) s 18-članom obitelji, kojoj su mletačke vlasti 1725. godine dodjelile 35 kanapa zemlje. On je imao obiteljski nadimak Vuletić, koji je ubrzo postao i jedinim prezimenom tog roda. Kažemo ubrzo jer je 1742. godine u Dobranjima rođen Šimun Vuletić, vjerojatno unuk Jure Ćavarovića. Živio je do 1805. godine, a 1801. mu je Ivan Josip Pavlović Lučić posvetio svoju knjigu "Iskazagne xivota, smarti i čudesa S. Ivana Nepomućena." Sin Šimunova brata Ante don Marko Vuletić (1784-1853) također je bio svećenik, a po njemu se i danas dio zaselka Vuletića u Dobranjima zove Donmarkovići.

Dio Vuletića nekadašnjih Ćavara preseljava u Kazaginac gdje i danas žive njihovi potomci. Ranije se iz Dobranja dogodila seoba Ivankovića i Lerotića. Prelezak Vuletića zbio se svakako iza 1768. godine, jer Vuletića za Buškom blatu nema ni u jednom od biskupskih popisa bosanskohercegovačkih katolika u 18. stoljeću. U maticama krštenih stare župe Grabovice Vuletići se javljaju 8. ožujka 1834. godine, kada je rođen Toma sin Stipana Vuletića i majke Kate Ćurković.

Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u Crnču koje se još i sada zove Vuletića groblje iako već odavno nema Vuletića u tom selu. Od Vuletića su u Crnču nastali novi rodovi, i to: Zlomislići, Zeljke i Rezići, dok je jednja tanja grana Vuletića još nastanjena u Gornjim Dobrkovićima.

Najstariji pisani trag o Vuletićima nalazimo u pismohrani Sinja, kamo su neki od njih prebjegli ispod turskog zuluma nakon oslobođenja Sinjske krajine 1686. godine. Tamo su od njih nastala dva nova prezimena - Abram i Šimac - prema Abramu i Šimunu koji su iz Crnča doveli svoje obitelji, dok je većina od njih na tom području zadržala svoje staro prezime Vuletić.

Isto tako, nakon oslobođenja Imotske krajine ispod turskog ropstva 1717. godine, Vuletići su iz Crnča u više navrata doseljavali na to područje i nastanjivali se u područjima: Dobranju, Slivnu i Župi Biokovskoj, a odatle su se tijekom vremena raseljavali i u druga sela Imotske krajine.

Na području Hercegovine sačuvan je o njima najstariji spomen u popisu Hrvata katolika, što ga je 1743. godine obavio biskup fra Pavo Dragičević, kojom je prigodom u Crnču zatekao njihova dva domaćinstva, i to: Šimun Vuletić, starješina obiteljske zadruge od 30 članova, i Ivan Vuletić s 9 članova domaćinstva. Nakon zadnjeg popisa u Crnču su svi Vuletići promjenili svoje prezime u Zlomisliće, Zeljke i Reziće, a ostali su samo u Dobrkovićima.

Vuletići su iz Crnča, osim onih u Sinjskoj i Imotskoj krajini, odseljavali i u druga mjesta i krajeve, pa su jedni tako odselili na područje Dervente između 1760. i 1795. godine i nastanili se u selima: Foča, Dažnica, Bišnja, Kulina, Trstenica, Bukovica, Bijelo Brdo i Polje. Odselili su i u nekoliko sela Rame, a odatle u Uskoplje i dublje u Bosnu. Jedni su, pak, odselili u selo Crni Vrh na konjičkom području. O njima se pisalo u knjizi Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici.

Ćavar

Ćavari su se nekoć prezivali Vidoševići čija je postojbina bila u Gostuši. Nadimak Ćavar nastao je negdje oko 1700. godine. Tijekom vremena on je potiskivao staro prezime Vidošević i potpuno ga istisnuo iz starih matica oko 1850.
Najstariji pisani spomen Vidoševića nalazi se u starim spisima na otoku Braču, gdje se prvi put spominju 1574. među pučanima koji dobivaju sol, zatim 1625. među pučanima regrutiranim za bračku galiju, i tako redom u više navrata. (Andre Jutronić: "Naselja i podrijetlo stanovništva na otoku Braču", Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 34, u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu).

Vidoševići su iskazani u popisu pučanstva na otoku Hvaru u mjestu Vrbanju kod Jelse 1673. godine gdje su 1948. godine imali 15 domaćinstava. (Dr Nevenka Bezić Boženić: Popis pučanstva otoka Hvara 1673. godine).

Nakon oslobođenja Sinjske krajine ispod turske okupacije 1690. godine velik broj žitelja iz zapadne Hercegovine, Rame i jugozapadne Bosne prebjegao je na oslobođeno područje oko Sinja među kojima se navode i Vidoševići. (Dr fra Josip Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga prva i knjiga druga).

Turci su protjerani iz Imotske krajine 1718. godine kamo je također izbjeglo mnogo pučanstva iz zapadne Hercegovine i Rame, među kojima je bilo i Vidoševića i Ćavara. Vidoševići su se nastanili u Gornjim Vinjanima po kojima jedan zaselak nosi naziv Vidoši, dok su Ćavari nastanjeni u selu Dobranje. (Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine).

Ćavari su jedan od hrvatskih rodova koji su svome rodu i hrvatskom narodu dali velik broj pripadnika, jer su se vrlo brzo množili pa su odseljavali iz Gostuše, svoje matice, tražeći više životnog prostora za sebe i svoje potomke. Tako su se do konca 19. stoljeća nalazili u sljedećim mjestima: Gostuši, Gracu, Ciganskom Brdu, Lisama, Dobrkovićima, Knešpolju, Dobriču - sve to na području općine Široki Brijeg. Osim na ovome području, Ćavari su tada bili nastanjeni još u mjestima: Gracu u Brotnju, Sovićima, Rodoču, Vlasnićima, Žovnici, Doljanima, Risovcu, Duvanjskom polju, Livanjskom polju i Plehanu kod Dervente.

Milardović

Milardovići su podrijetlom od vrlo starog i znamenitog hrvatskog plemena Miloradovića Hrabrena, čija je postojbina u selu Ošanići kod Stoca. Na stolcu uklesanom u velikom živcu kamenu pred crkvom sv. Petra u Ošanićima stoji natpis:"+ A se sto voevode Stipana Miloradovića, a ponovi ga voevoda Petar, sin mu."

Godine 1416. na 23. ožujka, u jednom pismu Dubrovčana spominju se dva Miloradovića: vojvoda Stipan i župan Juraj koji su upali na područje dubrovačkog primorja kod Slivna. Po vojvodi Stipanu njegovi su potomci nosili nadimak Stipanovići (prof. M. Vego, Iz povijesti srednjovjekovne Bosne i Hercegovine). Spomenuti Stipan, sin mu Petar i župan Juraj imali su čista hrvatska imena, bili su katolici i k tome ikavci, kako se u ono doba govorilo na području istočne Hercegovine.

Miloradovići su imali i svoj plemenski grb. U vrijeme turske vladavine progonjeni su katolički svećenici jer su Turci držali svetog oca Papu svojim najvećim neprijateljem, za razliku od pravoslavnog patrijarha koji je imao svoje sjedište u Carigradu i uživao sultanovu zaštitu. U takvim prilikama Miloradovići su ostali bez svojih svećenika koji su ili protjerani, ili se nisu ni usuđivali tamo prebivati. Jedan njihov ogranak koji nije htio prihvatiti pravoslavnog svećenika, odlučio j preseliti na zapadnu obalu rijeke Neretve i tako se nastanio u selu Pribinovići, negdje oko 1600. godine. Oni što su ostali na istočnoj obali Neretve prihvatili su pravoslavni obred, a kasnije su se neki od njih islamizirali.

Grb Milardovića

Fra Andrija Kačić u svome čuvenom djelu Razgovor ugodni.pišući o podrijetlu žitelja u njegovom rodnom Bristu kod Makarske, kaže i ovo: "Marušić dođe iz Desana; ako je svoje Marušiću iz Broćna, tot se zovu starinom Miloradovići." Kačić je držao da su Marušići u Broćnu, a poznato je iz starih matica Broćna da Marušići, odnosno Miloradovići, nisu nikad prebivali na tom području, nego samo u Pribinovićima, dok nisu počeli dalje odseljavati, pa tako i u Desne kod Opuzena, a odatle u Brist. Nakon odseljenja u dolinu Neretve, Desne, Vid i dalje u Brist, jedan ogranak Marušića odselio je u velikoj seobi našeg naroda iz zapadne Hercegovine na oslobođeno područje Sinjske krajine nakon 1690.(Dr. fra Josip Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću). Potom su Miloradovići, skraćeno Milardovići, odselili i nastanili se u okolici Drniša, također oko 1690. godine.

Kada su Turci 1718. protjerani iz Imotske krajine, neki su Miloradovići iz Pribinovića prebjegli na oslobođeno područje i nastanili se u selu Dobranje, gdje su, također, svoje prezime preoblikovali u Milardović, iako su u zemljišnim spisima kod dodjele zemlje upisani kao Miloradovići.

Vujević

S jezičnog motrišta prezime Vujević ima u osnovi imenicu vuk ili posve precizno hipokoristik Vujo, koje je izvedenica od imena Vuk. Ono je pak istovjetno s imenicom vuk, nazivom divlje zvijeri iz porodice pasa (Canis lupus).

Inače, imenica vuk je jedna od najplodnijih antroponimijskih osnova u hrvatskom jeziku, posebno u stočarskom stanovništvu dinarskog područja, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, ali i u ostalih južnoslavenskih naroda. Do Tridentskog sabora (1545-1563) i u Hrvata je bilo i uobičajeno i veoma često ime Vuk, koje se davalo djeci s uvjerenjem da će ih svojom mistično-magičnom moći osnažiti, ali i štititi od raznih opasnosti i neprilika. Zbog preporuke Tridentskog sabora o njegovanju biblijskih i svetačkih imena na štetu narodnih, ali i još niza okolnosti, od 18. stoljeća ime se Vuk i brojne izvedenice od njega neopravdano i nepravedno vezuju gotovo isključivo uz pravoslavlje i srpstvo.

Nekadašnje obilje zastupljenosti osnove vuk sačuvalo se upravo u hrvatskim prezimenima. U Hrvata je više od tri stotine tih prezimena, a ovom prigodom navodimo dio zastupljenih na dalmatinskom području: Vučak, Vučemil, Vučemilović, Vučemilo, Vučen, Vučenić, Vučenović, Vučić, Vučičić, Vučko, Vučkić, Vučković, Vuica, Vuičić, Vujčić, Vujičić, Vuić, Vuin, Vuinić, Vuinov, Vuinović, Vujavić, Vujčić, Vujević, Vukač, Vukačić, Vukačević, Vukadin, Vukadinović, Vukas, Vukasović, Vukelić, Vukelja, Vukičević, Vuko, Vukobrat, Vukobratić, Vukobratoivć, Vukić, Vukmir, Vukmirić, Vukmirović, Vuknić, Vukoja, Vukoje, Vukosav, Vukosavić, Vukosavljević, Vuković, Vuksan, Vukušić, Vuletić, Vulić, Vuljavić, Ujević.

Danas u Hrvatskoj živi oko 1000 stanovnika s prezimenom Vujević, a najviše ih je u Splitu, južnoj Dalmaciji, Zadru, Cetinskoj i Imotskoj krajini.

Vujevići su na mućkom području zabilježeni u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine s malo modificiranim prezimenom Vujanić, i to u Postinju, u kojem je upisana obitelj Ivana Vujanića pokojnog Mije. U austrijskom pak zemljišniku iz 1835. godine u Postinju Gornjem zabilježene su tri Vujevića obitelji: Grgina, Matina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine zateklo je u Postinju Gornjem jednu obitelj s prezimenom Vujević. Danas u Postinju Gornjem žive dvije obitelji tog roda s ukupno 6 duša. Taj stari hrvatski rod je hercegovačkog podrijetla, što je moguće potkrijepiti brojnim povijesnim ispravama.

Godine 1694. Jakov Vujević, serdar iz stare župe Mostarsko blato, imao je zapaženu ulogu u vezi s preseljavanjem oko pet tisuća Hrvata katolika iz zapadne Hercegovine (tadašnje župe Mostarsko blato, Brotnjo, Mostar i Ljubuški) na područje Imotske i Cetinske krajine (Biorine, Dobranje, Budimiri, Ugljane, Grab). Od doseljenih Hercegovaca Ante Vuljavić (Vujavić) novi je dom našao u Dobranjama, u kojima je 1725. godine njegova 6-člana obitelj dobila od venecijanskih vlasti 12 kanapa zemlje. Zahvaljući popisu Dobranjčana iz 1725. godine, pri čemu se župnik popisivač nije potpisao, znamo imena i godine starosti svih članova obitelji Ante Vujavića: Ante (36 godina), njegova žena Kate (30), sinovi: Jure (8), Mate (7), Stipan (5) i kći Mare (2). Godine 1835. u Dobranjama su živjele tri Vujevića obitelji: Luke pokojnog Mate, Ivana pokojnog Andrije i Nikole pokojnog Jure.

Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i 1718. godine, kada je serdar Matiša Alilović doveo u Imotsku krajinu 240 obitelji. Petočlanoj obitelji Marka Vujevića, koja je novo boravište našla u Drumu, pripalo je 1726. godine 8 kanapa zemlje. "U Stanju duša (župe Podbablje-AI) zapisano je da se Anica Vujević, kći Stipanova, rođena 3. veljače 1805. godine, poturčila na Buni kod Mostara. Preselila je sinu paši Jusufu u Carigrad."

U župi Podbablje, u selu Krivodolu, također su 1725. godine zabilježeni Vujevići. Tada su 8-članoj obitelji Jakova Vujevića pripala dva kanapa zemlje. "Stanje duša župe Podbablje 1739. godine je zabilježilo u Krivodolu u Jakova Vujevića 18 čeljadi, u Tome Vujevića također 18 čeljadi. Radi lakšeg izgovora narod je Vujeviće pretvorio u Ujeviće. Na kući Jakova Ujevića uklesana je godina 1683. Don Grgo Ujević u 18. stoljeću više se puta potpisuje kao Vujević…Vjerojatno su u vezi Vujevići u Podbablju (Drum) s ovima u Krivodolu… Vujevići hercegovački i imotski jedno su pleme." Njima pripada i današnjih 10 Vujevića obitelji s ukupno 38 duša, nastanjenih u Drumu pokraj Imotskog, te četveročlana obitelj iz Hršćevana također pokraj Imotskog.

Vujevići doseljavaju iz Hercegovine i u Cetinsku krajinu. Tako primjerice Mate i Pavo Vujević 1725. godine "osim na Suhaču dobili su zemlje i na Krinju i Jesenskom." Te je 1725. godine u sklopu popisa vjernika Splitske nadbiskupije u Vrlici nadbiskup Ivan Laghi zabilježio 4-članu obitelj Ante Vujevića. U Stanju duša župe Zasiok, danas općina Hrvace u Cetinskoj krajini, iz druge polovice 19. stoljeća zabilježena je samo jedna obitelj ovog roda-Ivana Vujevića pokojnog Petra, rođenog 1849. godine. U novije vrijeme dvije su Vujevića obitelji doselile u Maovice pokraj Vrlike iz susjednog Štikova, sela koje pripada župi Vrlici, a upravno Gradu Drnišu. I ovi su Vujevići hercegovačkog podrijetla. Istog su podrijetla i današnje dvije obitelji i šest osoba s prezimenom Vujević, koje danas u Dabru (Cetinska krajina).

Na duvanjskom području danas živi 10 obitelji s prezimenom Vujević i 55 osoba (Omolje i Lipa), a istog su krvnog podrijetla kao i imotski Vujevići odnosno Ujevići. Prvi se put spominju u matici vjenčanih stare župe Duvno sa sjedištem u Seonici 19. lipnja 1829. godine, kada su se vjenčali Mate Vujević iz Borčana i Ilka Mustapić iz Rakitna. To što su Mati kao prebivalište upisani Borčani ne treba zbunjivati jer Vujevići do danas stanuju u prvim kućama sela Omolja prema Borčanima, dakle na granici dvaju sela. Matin brat Ivan oženio se deset godina kasnije, 28 svibnja 1839 godine Lucom Čevrom iz Omolja. Njemu je pak kao prebivalište upisano Omolje.

Vujevići danas žive u Štikovu pokraj Drniša, zatim u Galovcu pokraj Zadra, Kominu pokraj Opuzena.

Na livanjskom prostoru, preciznije u Ljubunčiću i Strupniću, danas žive obitelji s prezimenom Vujeva, koje su, istražio je M. Petrić, doselile početkom 19. stoljeća iz Vrlike, a nastali su od roda Cvitkovića, danas nastanjenih u Hrvacima, Potravlju, Satriću i Biteliću.