Na tisuću i devet stotina,
osamdeseta bijaše godina.
U Dobranjon malenomu selu,
poslušajte pjesmu neveselu.
Marica je divna cura bila,
i Anti se Ćubelić svidila.
I Ante je odredi ženiti,
i on pođe Maricu prositi.
Dan za danom oni skupa bili,
svaku večer oni se vidili.
I ubrzo njima vrijeme prođe,
Pred vjenčanje i subota dođe.
Roditelji lipo je spremiše,
Što su mogli bolje i još više.
U subotu oko podne biše,
Kad po skrinje oni dolaziše.
Sve ih lipo oni dočekaše,
I svečani ručak im spremiše.
Dva tri sata sidili i pili,
Da bi onda robu iskupili.
Neke nose jorgane i deke,
Druge viču bit će im meke.
Jedna nosi natkrivač, lancune,
Druga nosi i štramac od vune.
Omladine tu je dosta bilo,
Što bi njene stvari ispratilo.
Na Dubravu svi su poći spremni,
I zapjevat malo svi su željni.
Zele sida vata se traktora,
Omladinu on voziti mora.
Za traktorom bila prikolica,
A u njome veliki i dica.
Sve okolo što onuda staše,
Kršćenom ih vodom poškropiše.
Mate prvi skrinje je gonijo,
Marin Vrlić da bi ga pratijo.
A za toga ga netriba moliti,
Jer se brzo on voli voziti.
A uz to je i nalijo teću,
Traktor baci u brzinu veću.
Kruno gusli pomaže mu Pere,
Neslaže im se brate nizere.
Dinko oće Marjane, Marjane,
Neki kažu nek ganga prestane.
Ne sluteći što će brzo biti,
Da će im se traktor prevrnuti.
Zele vozi dolazi krivina,
A put gadan i imade stina.
Dvaest i pet momaka i cura,
U blatu se valja i tetura.
Nekima je dobra srića bila,
Kao da se nije ni srušila.
Ali oni što su još ležali,
Veliku su ozljedu imali.
Koji manje ozljede imaše,
Oni drugim tu pomoć pružaše.
Među prvim Pere Šparov pao,
Sat vrimena u nesvisti stao.
Tribalo je pomoć mu pružiti,
na noge ga polako dignuti.
Kako pade i nesvist mu dođe,
Doći ksebi dugo vrime prođe.
Kako pade i kako se ubi,
Ajme ruko ajme moji zubi.
A za njime teško ozljeđena,
Kršna cura Zoričina Sena.
Ona pade i nagrdi lice,
Bego kaže jadne mi sestrice.
Koće kući doći sada vako,
Ajme meni mila moja majko.
Kakva sam ti i kako se ubi,
Krv mi lije klimaju se zubi.
I Bego je na traktoru bijo,
On sa Zelom naprid je sidijo.
Prikolica kada se prevrnu,
Nešto njemu tad u glavu sinu.
A auspuh vruć je dosta bijo,
Po vratu ga malo opalijo.
I tu mu je dobra srića bila,
Što mu kosa nije uvatila.
Ozljeđeni još je bilo puno,
Među njima bio je i Kruno.
Za njega se neke cure drže,
Da bi i on pao s njima brže.
Neke vodi a neke podiže,
Doklen pomoć njima stiže bliže.
On povika na kućnim vratima,
Poginišmo ajme ti je svima.
Ante Brazin isto dobro proša,
Iz Splita je malo kući doša.
I on pade ne zadobi rane,
A za mladost crni ovi dane.
Ugrijan je i pivati oće,
Bože na kraj snjimen sada koće.
Što smo pali kaže ništa nije,
Sijo za sto i Lola se smije.
I Ankica jakovina bila,
Ali nije rane zadobila.
Ali cura kad se oladila,
Bolove je neke osjetila.
I Milica Vuletića bila,
Maričina kolegica mila.
Ona rane teške zadobila,
i u padu zube je izbila.
Ona poče da plače od jada,
Doći kući koće bože sada.
Šta će reći mater mi i ćaća,
I kad čuju u Njemačkoj braća.
Treba i nju do Splita goniti,
Jer u padu mogla je slomiti.
Ili nešto može da povrijedi,
Ajde odma u auto sjedi.
Dinko Stipe i sestra im Mila,
I sudbina njima ista bila.
Dinko pade lice nagrdijo,
I brzo se na noge skočijo.
Zar je vako to moralo biti,
Kud si iša brajo Stipe iti.
Sviju troje nagrđena lica,
Oba brata i jedna sestrica.
Svima tromon potrebno je pomoć,
Pa makar to bilo u ponoć.
Kako ćemo u kuću nas troje,
Reće ćaća jadne dice moje.
On debeo pa se malo stresa,
Još mlad momak ali ima mesa.
Kad uvečer oko devet sati,
Tribalo ga dokturu peljati.
Marijanov brko isto bio,
S prikolice doli poletio.
Ubija se i nije mu lako,
Pade i ti neko kaže Slavko.
Digao se i gleda po sebi,
Da se nezna poznao se nebi.
Šta od blata a šta i od krvi,
Niz njegovo tjelo sve to vrvi.
I Ikiša tu se nalazijo,
s prikolice doli on skočio.
On jedini da mu ništa nije,
Leti zrakom i lola se smije.
Zamišljen je tu on malo stao,
Usput i brk malo zasukao.
I misleći kako dobro prođe,
I do brke stričevića dođe.
I Ivanka stričevka od mlade,
S prikolice isto doli pade.
Sami čvori skaču joj po glavi,
Viču malo tu rakije stavi.
Toj curici ništa nije bilo,
Samo joj se plakati smililo.
Vinko Dearin tu je isto bio,
On sa Zelom naprid je sidijo.
I par dana nije moga odat,
Ćaća ga je tada mora vodat.
A i Nada biše Vujevića,
Kršna cura zavodnik mladića.
Na Lovreću pomoć joj pružena,
Da bi bila u Split upućena.
U Splitu je pregled izvršila,
Da bi opet kući se vratila.
I splićanki isto par bijaše,
Male rane njizi spopadoše.
Stvari stigle čekaju na Zelu,
Tužna vijest ode sad po selu.
Tokušići bog vam zdravlje dao,
Stipe nam je prvi pomogao.
I otvara vrata svoje kuće,
Spasite se što je god moguće.
A don Lovre sida u pasata,
Tog trenutka on je valja zlata.
I auto puno ranjenika,
To bijaše strašno teška slika.
Nastradale gone ka Lovreću,
Svi kontaju imali su sreću.
Dva doktura dežurna su bila,
Ozljeđenim pomoć se pružila.
Svakog pita sa čega ste pali,
Jeli traktor veliki ili mali.
A i Sokić dežurni je bio,
Pomoć pruža i on se čudio.
Zavij ruku, flaster daj na lice,
Najprije ću srediti curice.
Uredit ću njima lice tako,
Bez poznaje mora bit dakako.
Vala bogu kada mrtvi nema,
Kad se sada to veselje sprema.
Roditelji na sve strane lete,
Ajme meni jadno moje djete.
I ćerke su bile u nesvisti,
Zavijene ruke im i prsti.
Svak po selu priča je o tome,
I rodbina leti svako svome.
A da budu otišli na livu,
Nebi glavu ni izvukli živu.
Jer doli je provalija bila,
Što bi mlada tila uništila.
Ozljeđeni uranili malo,
Jer spavati nije im se dalo.
Toga jutra svi se okupljaju,
U šparovoj kući se sastaju.
Iđu svati i momci pivaju,
Ozljeđeni nekcije primaju.
Dobro prošlo i bilo je tako,
Mrtvi nema sve je drugo lako.
Mi možemo bogu zahvaliti,
Koji će nas i dalje braniti.
Jer on nam je u pomoći bio,
I od smrti sve nas izbavio.
Još jedanput svima pozdrav šalje,
Nek ste zdravi sada pa na dalje.
Omladine u Dobranjon puno,
Sve pozdravlja Milardović Kruno.
|
Divnu kćerku majka odgojila,
a sada je udat odredila.
Divna kćerka ime joj Marica,
i u selu najbolja curica.
I odma se njih dvoje složiše,
U subotu napovid pisaše.
I rakija u nedilju bila,
Da ga nebi cura privarila.
Dvaest šesti biše u mjesecu,
I subota isto dan pri svecu.
Marica je sve stvari spremila,
Na dubravu da bi sve gonila.
Mate Boškin s autom je stiga,
U jedanput da bi robu diga.
Gospodinić i Brazinov Mate,
I oni su došli neka znate.
Počeše se skrinje tovariti,
I narod se počeo kupiti.
Maričine kolegice mile,
Polako su robu iznosile.
Treće nose kovu i kuvere,
Sve to Mate u auto vere.
Sve skupiše šta njezine biše,
U Matino auto staviše.
Mate sida i skrinje će ići,
A na traktor cure i mladići.
Marin Vrlić u svog golfa sida,
I žena mu pokraj njega sprida.
Na traktoru bilo ih je puno,
Najstariji među njima Kruno.
Tada Vrlja u ruci s flašom,
Po staromu običaju našom.
A za njima za traktorom Zele,
Sad polako nemoj vozit vele.
Traktor iđe i svi se vesele,
Vozi brže netko kaže Zele.
Ispod crkve kad smo prolazili,
Ivanu se svetom poklonili.
Ante Brazin na noge se diže,
Zapivajmo jednu gangu brže.
Uz kosicu traktor je huktao,
Da bi svak se na noge ustao.
Svi se smiju i baca se šala,
I prid nama je krivina mala.
Malo brže tu je naletijo,
Prikolicu da bi izvrnijo.
Svi prisutni na nogama bili,
S prikolice doli se srušili.
A neki su i dobro stradali,
Iako se tom nisu nadali.
Jedni skaču a leže poneki,
Dinko kaže šta je mojoj seki.
I par njizi hvata nesvjestica,
Razbijene su glave i lica.
Neki plaču i rone se suze,
Zamazana odjela i bljuze.
Na nogama nije moga stati,
Morala ga dvojica držati.
Nos razbijo i na ruci rana,
Bolesan je još i ovih dana.
A kada je malo sebi doša,
Do Lovreća on je odma poša.
Doktori mu pomoć su pružili,
Oprali mu rane i zavili.
Krv zalila njeno lice krasno,
Kako pade njome nije jasno.
I od straha tu se brzo skoči,
A suze joj navrle na oči.
Malo cura kada se pribrala,
Kako pade onda je doznala.
I ona je kod doktora išla,
Da bi koja rana brže prišla.
Mislio je da on tada skoči,
Neka magla pade mu na oči.
Dotaknu se auspuha vratom,
Sena kaže šta mi je sa bratom.
A i njemu lako tad ne biše,
I sa lica poče znoj da briše.
On je isto moga proći bolje,
Ali pade eto ti nevolje.
I Kruno je priko njih plivao,
Da bi čelo malo ogrebao.
I on leta od jedne do druge,
Srce mu je sad prepuno tuge.
Iz Splita je malo kući doša,
Da bi Anti u svatove poša.
I doktoru ići nije tijo,
Jer se nije on puno udarijo.
Nije ima ozljeda i bola,
Uz Ikišu najsritnija lola.
Ne ubi se i ništa mu nije,
Poslin oće u Maše da pije.
Njemu briga tad za nikim nije,
Doklen vino on polako pije.
Al mu sutra u tintaru dođe,
Kako pade al dobro on prođe.
Potresla se jasno joj ne biše,
Kako oni straktora sklizniše.
Neke misli stalno joj po glavi,
Dije mogla život da ostavi.
I plus toga razbi jagodicu,
Što nagrdi tu lipu curicu.
Još ubi se i ranila ruku,
Baciše je bolovi u muku.
Otekla joj ruka još i glava,
I po noći nemože da spava.
Prva pomoć i njome se pruži,
Ali doktor još nešto produži.
Šestanovi tu su isto bili,
Oni su se isto nagrdili.
Mišičini tu je bilo troje,
Dva divera zava Nade moje.
Gleda štaje od sestre i brata,
I grli ih rukom oko vrata.
A nji dvoje isto ozljeđeni,
Mila kaže ajme ti je meni.
A za njizi to ne biše lako,
I u kući dabome dakako.
Njizi troje sve iz jedne kuće,
Osjećaju svi bolove vruće.
Ante Šestan tu je isto bio,
Sa traktora na zemlju je sio.
Rane nije nigdi zadobijo,
U rame se on malo udrijo.
A uz to se i malo pripao,
I noć cjelu on nije zaspao.
Brigao se lako mu ne biše,
bol i briga malo ga mučiše.
Razbi ruku, čelo, još i glavu,
I ostade u ležećem stavu.
A i njemu jasno nije bilo,
Šta se ovo snami dogodilo.
A po glavi skaču sami čvori,
Neki jad poče ga da mori.
Krvcu tare i priča sam sebi,
Da sam znao i ja iša nebi.
A kad pade na zemljicu crnu,
Dva tri puta i on se prevrnu.
Nove gaće što su nanjem bile,
Na tri mista su se zakinile.
Da bi njemu malo pomogao,
Ali brko nanj nije gledao.
A Ikiša tada brže bolje,
Ode kući priko svoje volje.
A i ona nenadno je pala,
Na desnu se stranu više dala.
I Ankica sestrica od Zele,
Ona pade ne udri se vele.
Stipe Šuljin tzv. Škrga,
Kao da se on iz sana trga.
Počeo se dizat al nemože,
Ubija se i sadro je kože.
Ona nije rane zadobila,
Samo što je u nesvisti bila.
Pripala se i udrila malo,
Doći ksebi nije joj se dalo.
A i njome lako to ne biše,
Jer po selu o tom govoriše.
Još su neki na traktoru bili,
Što su male ozljede dobili.
Narod leti i pomoć se pruža,
Bože mili dvadesetak ruža.
Svi krvavi u velikoj muci,
Hitna pomoć da im je pri ruci.
Nekim treba i pomoć pružiti,
Valja njizi Lovreću goniti.
I auta tu biše pri ruci,
Da pomognu stradalim u muci.
Ivan Jaman pomoći će isto,
Za trojicu on imade misto.
I Jakeljić pali svoga piću,
Ja za njima sada brzo stiću.
Peru rane ušivaju punte,
Sve ih boli i trnu im žunte.
Repušiću nije jasno bilo,
Kako je se ovo sve desilo.
Ambulante dok je na Lovreću,
Tragediju tu ne pamti veću.
A i Pere bolničar je bio,
I od muke znoj ga je probijo.
Doklen oni na pomoć čekaju,
Tužne vjesti po selu šetaju.
Stare žene sve sklapaju ruke,
Suze iđu i njima od muke.
I subota ti nesretni dane,
Na mom sinu vidi sada rane.
Mogao sam ostat i bez njega,
I koristi nemam od ničega.
Nije zgodno al je bilo tako,
I nikomu nije bilo lako.
Jer je nami dobra srića bila,
Na desnu se stranu privrnila.
Hvala bogu dobra srića biše,
Od ozljeda brzo ozdraviše.
I nedilja osvanula dane,
Vrime došlo da se svak ustane.
A kada se svi su iskupili,
U Auto Andrijino sili.
Do Lovreća dokturu ih goni,
A na crkvi išton prvi zvoni.
Eto tako moja omladino,
U životu sve lipo i fino.
Ali ima teških trenutaka,
I sudbina nekad nije laka.
Ja bi sada s ovim završijo,
I sve skupa lipo pozdravijo.
Zaželit vam zdravlje ma i sreću,
A na traktor nikad više neću.
|